Ovaj rad uključuje objašnjenje instituta priziva savjesti u reproduktivnoj medicini, analizu legislative, politika i prakse odbijanje pružanja medicinskih usluga zbog priziva savjesti u Republici Hrvatskoj te ukazuje na probleme u regulativi i praksi koji omogućavaju zlouporabu primjene tog prava i onemogućavaju pravodobno pružanje zdravstvene usluge.
U RH nije ujednačena i standardizirana procedura odbijanja vršenja određenih usluga zbog priziva svijesti, ne postoji sustavno prikupljanje podataka o zdravstvenom osoblju koje ima priziv savjesti te utjecaju priziva savjesti na kvalitetu zdravstvene skrbi. Nedostatak praćenja od strane nadležnog ministarstva i toleriranje institucionalnog priziva savjesti predstavlja javno-zdravstveni problem i u konačnici rezultira ograničenom dostupnošću te pravnom i medicinskom nesigurnošću za žene. Žene koje traže pobačaj u društvu su stigmatizirane, suočavaju se s neodobravanjem ili ponižavanjem u zdravstvenim ustanovama, a mogu biti izložene nepotrebnim periodima čekanja, dodatnim troškovima i diskriminaciji.
Rad donosi prikaz regulacije i prakse priziva savjesti u Španjolskoj u kojoj zakonodavac i struka rade na razvijanju i primjeni standarda kako priziv savjesti ne bi utjecao na pristup i kvalitetu zdravstvenih usluga, te u Norveškoj gdje je, za razliku od Hrvatske, dostojanstvo i autonomija žena na prvom mjestu. Priziv savjesti nije dozvoljen u nekoliko Europski zemalja, a i u našoj zemlji je za neke upitno proširenje priziva savjesti na profesionalnu sferu.
S obzirom na nalaze ovog istraživanja, a u cilju reguliranja priziva savjesti da ne priječi dostupnost legalne zdravstvene zaštite potrebno je usvojiti i implementirati standarde koji bi jasno artikulirali obvezu države koja jamči da priziv savjesti u praksi ne sprječava dostupnost i pristupačnost medicinskih usluga, osigurati nadzor i praćenje prakse, te tražiti odgovornost onih koji ne poštuju standarde. Zdravstvene ustanove u okviru javnog zdravstva ne mogu odbiti pružanje zakonom propisane medicinske usluge i dužne su zaposliti dovoljno osoblja koje je spremno pružati sve usluge reproduktivnog zdravlja. Jasno utvrditi pod kojim uvjetima je priziv savjesti moguć, regulirati procedure i ne dozvoliti priziv savjesti u situacijama kada je život ili fizičko/mentalno zdravlje pacijenta/ice ugroženo. Priziv savjesti mogu izraziti samo osobe izravno uključene u pružanje usluga, mora biti specifičan i odnositi se na konkretne aktivnosti. Korisnicama/ima usluga bi trebalo omogućiti da im se u slučaju isticanja priziva savjesti osigura pravovremena usluga drugog stručnjaka/inje, te da zbog toga nemaju dodatnih neugodnosti i troškova. Osim toga, mora se poštivati dostojanstvo žena i samostalnost u donošenju odluka. U programe izobrazbe zdravstvenih djelatnika/ca uključiti i informacije kako humano uložiti priziv savjesti, te osigurati da studenti/ice medicine nauče izvođenje zahvata koje će morati provoditi u hitnim slučajevima.
Dostupno na hrvatskom i engleskom jeziku.