Većina mladih u dobi od 16 do 19 godina koja je sudjelovala u istraživanju već ima iskustvo veze i mnogi smatraju da je nasilje u vezama ozbiljan problem među adolescentima/adolescenticama. Za neke od njih, saznanje o postojanju nasilja u partnerskim vezama dio je njihovih svakodnevnih interakcija i socijalnih mreža: otprilike trećina mladih druži se s vršnjačkom grupom u kojoj se nalaze i osobe u nasilnoj vezi, a svaka peta mlada osoba izjavila je da direktno poznaje neku/nekoga u nasilnoj vezi.
S obzirom na vlastita iskustva, više od dvije trećine mladih izjavilo je da je doživjelo da se osoba s kojom su u vezi prema njima nasilno ponašala, a nešto manje od polovice ispitanika/ispitanica izjavilo je da se u vezi barem jednom agresivno ponašalo prema partneru/partnerici. Rezultati općenito pokazuju da učestalost nasilja u adolescentskim vezama varira u odnosu na vrstu nasilnog ponašanja. Uočeni obrasci ukazuju na najveću prisutnost nasilnih ponašanja kojima se nastoji dominirati i kontrolirati osobu u vezi – npr. izrazita ljubomora, posesivnost, kontrola, optuživanje i emocionalne ucjene. Seksualno nasilje i fizička agresija u vezama mladih prisutni su u manjem obimu.
Izrazito ljubomorno ponašanje partnera/partnerice iskustvo je koje je obilježilo vezu više od polovice ispitanika/ispitanica. Također, četvrtina mladih doživjela je ponašanja motivirana ljubomorom koja su instrumentalna za uspostavljanje i održavanje kontrole i dominacije u vezi. Indikativno je da takve oblike ponašanja mladi u velikoj mjeri ne prepoznaju kao nasilje, dok neki mladi ne prepoznaju ni oblike seksualnog i fizičkog nasilja. Neosviještenost i neprepoznavanje nasilja, kao i mišljenje da su određeni oblici nasilnog ponašanja 'normalni' dio svake veze može dovesti do toga da mladi i dalje toleriraju rizične, nasilne veze i da ne nalaze dovoljno razloga za prekid. Dok je ljubomora najčešće prepoznati razlog za nasilje u vezama mladih, istovremeno veliki broj adolescenata i adolescentica smatra da je ljubomorno ponašanje način pokazivanja ljubavi, a ne oblik kontrole i dominacije u vezi. Uz ljubomoru, mladi su često prema partneru ili partnerici bili nasilni i zbog straha od prekida veze, a nasilno ponašanje motivirano je i 'provokacijom' od strane partnera ili partnerice, kao i komunikacijskim nesporazumima i problemima.
Identificirani faktori rizika povezani sa sklonošću nasilnom ponašanju, ali i sa sklonošću viktimizaciji s obzirom na emocionalno/psihološko zlostavljanje u vezi uključuju sljedeće značajke: niže samopoštovanje, češću konzumaciju alkohola, svjedočenje/iskustvo obiteljskog nasilja, prihvaćanje tradicionalnih rodnih stereotipa, permisivne stavove prema upotrebi nasilja, komunikacijske probleme u vezi, te utjecaj vršnjačke grupe i medijskih slika i poruka. Također je bitno istaknuti podatak da je za polovicu mladih nasilje u vezi uzajamno, tj. da su doživjeli neki oblik nasilja u vezi, ali da su i sami bili nasilni prema partneru/partnerici.
S obzirom na spolnu/rodnu dimenziju problema, djevojke su, u odnosu na mladiće, statistički značajno sklonije doživljavati i činiti emocionalne/psihološke oblike zlostavljanja, dok mladići, statistički značajno, više koriste oblike seksualnog zlostavljanja prema osobi s kojom su u vezi. Mladići, također, statistički značajno više zastupaju tradicionalne i seksističke stavove o rodnim ulogama, kao i stavove koji opravdavaju upotrebu nasilja u određenim situacijama, te su skloniji ne prepoznavati određena ponašanja kao zlostavljanje.
I mladići i djevojke doživljavaju nasilna ponašanja u vezama, ali osjećaji i reakcije koje ispitanice i ispitanici navode kao posljedice partnerskog nasilja pokazuju da nasilje u vezama mladih nije rodno neutralan problem. Posljedice doživljenog nasilja kod djevojaka su znatno negativnije i ozbiljnije. Kod djevojaka, doživljeno nasilno ponašanje u vezi u znatno većoj mjeri rezultira osjećajima povrijeđenosti, tuge, nesigurnosti, nelagode, straha, srama i krivnje. Mladići u znatno većoj mjeri nakon doživljenog zlostavljanja u vezi ostaju neuznemireni, ravnodušni, te izjavljuju da im je nasilna situacija bila smiješna.
Strah, sram, neosviještenost, nepovjerenje, te nedostatak relevantnih informacija i resursa razlozi su zbog kojih mladi problem nasilja u vezi uglavnom nastoje riješiti sami oslanjajući se na vlastite vještine i sposobnosti za eventualni prekid takve veze, te se najčešće ne odlučuju prijaviti nasilje nekoj odrasloj osobi, ni potražiti pomoć i savjet izvan grupe bliskih prijatelja i prijateljica. Razmatrajući reakcije na zamišljenu situaciju fizički nasilne veze izuzetno bi malo adolescenata i adolescentica odlučilo kontaktirati relevantne osobe i institucije/organizacije te prijaviti doživljeno nasilje i zatražiti odgovarajuću pomoć i podršku.
Otprilike tri četvrtine učenica i učenika izjavilo je da u njihovim školama ne postoje programi i aktivnosti koje se bave prevencijom nasilja u adolescentskim vezama. Podaci istraživanja ukazuju na sljedeće potrebe u edukacijsko-preventivnom radu na problemu nasilja u adolescentskim vezama: prepoznavanje i osvještavanje psiholoških/emocionalnih oblika nasilja i prvih znakova nasilne veze; promjena stavova o nasilju i rodnim stereotipima; osvještavanje mitova o nasilju; razumijevanje dinamike moći i kontrole u vezama; razvijanje i jačanje samopoštovanja i samopouzdanja, komunikacijskih vještina, te vještina pregovaranja i rješavanja sukoba kao aspekata kvalitetnih i ne-nasilnih veza; poticanje i osvještavanje pitanja spolne/rodne ravnopravnosti i prava na život bez nasilja, kao osnovnih ljudskih prava; osvještavanje utjecaja vršnjačke grupe i utjecaja medija; dodatno educiranje svih uključenih aktera; anonimnost, povjerljivost i stručnost; ohrabrivanje, savjetovanje i davanje podrške i zaštite žrtvama; informiranje o postojećim mehanizmima i resursima za prijavljivanje nasilja; te psihološko-socijalni rad sa nasilnim osobama.