Analiza javnih politika u RH s obzirom na tretman muškaraca i njihov utjecaj na konstrukciju muškosti pokazala je da je u hrvatskim javnim politikama pristup specifičnim potrebama muškaraca i žena neujednačen. S jedne strane imamo primjere potpuno spolno i rodno neosjetljivih politika, poput politike suzbijanja ovisnosti, uključujući alkoholizam ili obrambenu, sigurnosnu i politike za branitelje, iako rodna obilježja igraju važnu ulogu u tom segmentu. S druge strane, krovna nacionalna politika ravnopravnosti spolova, kao i neki segmenti zdravstvene politike, politike zapošljavanja ili populacijske politike u većoj ili manjoj mjeri prepoznaju neke specifične potrebe obaju spolova te problem neravnopravnosti spolova, te ih stoga možemo okarakterizirati kao djelomično osjetljive za pitanja spolnih i rodnih razlika. Pritom je važno uočiti da hrvatske javne politike spol poistovjećuju s rodom, uključujući i politiku ravnopravnosti spolova.
One politike koje su djelomično osjetljive na spolne i rodne specifičnosti u većini su slučajeva vezane za potrebe, poziciju i probleme žena, što je značajan, pozitivni ishod više desetljeća organiziranog zagovaranja feminističkih organizacija kao i implementacije međunarodnih standarda i mehanizama za zaštitu ženskih ljudskih prava. No, usmjeravanje ciljeva i mjera politika isključivo (a pritom još uvijek djelomično) na žene, bez detaljnijeg razmatranja uloga i potreba muškaraca, doprinosi jačanju statičnog i odvojenog, a ne međuovisnog razmatranja pitanja roda i spola u kontekstu rješavanja niza problema, te s obzirom na intenciju promjene društvenih odnosa u smjeru rodne ravnopravnosti.
Utjecaj hrvatskih javnih politika na sveukupne odnose žena i muškaraca u društvu je vrlo ograničen, unatoč opaženom transformacijskom potencijalu nekih politika, poput politike ravnopravnosti spolova, obrazovne i obiteljske politike te politike suzbijanja nasilja u obitelji. Hrvatske javne politike, unatoč nekim pomacima u eliminaciji rodnih stereotipa poglavito u sklopu obrazovne politike, i dalje uvelike generiraju tradicionalne patrijarhalne obrasce muškosti, a to su odgovornost za financijsko zbrinjavanje obitelji te za obiteljsku, ali i nacionalnu sigurnost. Istovremeno, muškarac je, u slučajevima kad mu je potrebna pomoć, u javnim politikama često nevidljiv i neprepoznat, što isto tako podržava patrijarhalni obrazac snažnog, uspješnog i samostalnog muškarca, koji je u tom slučaju za njega potencijalno poguban. Potonje se jasno iščitava u izostanku ciljanih mjera politika javnoga zdravstva i sigurnosti za mušku populaciju, čak i u onim slučajevima kad statistički pokazatelji nedvojbeno ukazuju na to da su oni rizičnija skupina. Tako ne nalazimo specifične mjere za muškarce u politici suzbijanja ovisnosti i alkoholizma, politici prometne sigurnosti ili programima suzbijanja malignih bolesti reproduktivnih organa, iako se upravo na primjeru javnozdravstvene politike pokazalo da specifične mjere usmjerene na žene (rak dojke, reproduktivno zdravlje) daju pozitivne rezultate.
Politike u pravilu sadržavaju mjere koje zahvaćaju ukupnu populaciju, dok vrlo rijetko osmišljavaju mjere koje će koristiti razrađeniji pristup prilagođen kontekstu i ciljno stratificiranim skupinama. Takav rodno neutralan pristup izražen je u politici suzbijanja ovisnosti, politici prevencije nasilja među mladima ili navijačkim skupinama, iako se u ovim slučajevima vrlo vjerojatno rizični faktori i uspješna rješenja iz prakse razlikuju s obzirom na spol i dominantne rodne uloge .
Zaključno, nedostatno sustavan i do kraja nepromišljen spolno i rodno osjetljivi pristup u definiranju i rješavanju društvenih problema ne uspijeva dekonstruirati dominantne tradicionalne atribute muškosti i ženskosti , te potaknuti složenu i dugotrajnu, ali potrebnu transformaciju društvenih odnosa, u smjeru ravnopravnosti muškaraca i žena te pluralizma rodnih identiteta. U tu je svrhu neophodno osigurati daleko širu javnu raspravu o rodnoj dimenziji hrvatskih javnih politika kako bi se krovna politika ravnopravnosti spolova napokon prepoznala kao uistinu zajednička muškarcima i ženama, te kao neizostavna komponenta rješavanja javnih problema i uređenja društvenih odnosa.